Ideja “Preporoda” i njezina obnova

Za bošnjačke intelektualce i pregaoce u oblasti kulture ovog vremena obnova “Preporoda” predstavljala je, naravno, i otvaranje mogućnost slobodnog artikuliranja kulture Bošnjaka kao takve, kulture koja je, kao i narod, također bila desetljećima poricana na istim osnovama,  ali i još više od toga – bila je to ne samo najava željene nove društvene i kulturne zbilje već i jedan od osnovnih preduvjeta za njezino ostvarivanje. Jer, bošnjačkim intelektualnim i kulturnim prvacima koji su 1990. godine obnovili “Preporod” bilo je potpuno jasno da identitet svakog naroda jeste prvenstveno u njegovoj kulturi, te da stoga do željenih promjena u društvenoj zbilji može doći samo onda ako se prije toga dese nužne promjene u kulturno-identitetskoj bazi naroda.

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik BZK “Preporod”

Prije cijelih 30 godina – 5. oktobra 1990. – održana je Obnoviteljska skupština Kulturnog društva Muslimana, odnosno današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” i tako je iznova pokrenut njezin rad i djelovanje, koji je zabranjen i nasilno prekinut 1949. godine. Obnavljanje “Preporoda” desilo se u širem kontekstu nestajanja jugoslavenskog socijalističkog jednopartijskog sistema, odnosno u vremenu oslobađanja od njegove ideološke isključivosti i jednoumlja, njegovih stega i zabrana, a kad se otvarala barem nada u mogućnost izgradnje drugačijeg društva – demokratskog društva i društva slobode i jednakosti prije svega. To je bilo vrijeme nade posebno za bosanske Muslimane – Bošnjake, koji će u tad aktuelnim društvenim procesima vidjeti i mogućnost za svoje konačno puno društveno oslobođenje te cjelovito potvrđivanje sebe kao samosvojnog naroda, jednakog i ravnopravnog svima drugima, i to nakon niza desetljeća njihova ideološkog i političkog poricanja.

Za bošnjačke intelektualce i pregaoce u oblasti kulture ovog vremena obnova “Preporoda” predstavljala je, naravno, i otvaranje mogućnost slobodnog artikuliranja kulture Bošnjaka kao takve, kulture koja je, kao i narod, također bila desetljećima poricana na istim osnovama,  ali i još više od toga – bila je to ne samo najava željene nove društvene i kulturne zbilje već i jedan od osnovnih preduvjeta za njezino ostvarivanje. Jer, bošnjačkim intelektualnim i kulturnim prvacima koji su 1990. godine obnovili “Preporod” bilo je potpuno jasno da identitet svakog naroda jeste prvenstveno u njegovoj kulturi, te da stoga do željenih promjena u društvenoj zbilji može doći samo onda ako se prije toga dese nužne promjene u kulturno-identitetskoj bazi naroda. I zato je obnova “Preporoda” bila više od obnove jedne kulturne organizacije – baš onako kako je ovaj čin bio dio historijski važnih širih društvenih procesa ovog vremena, tako isto obnavljanje rada i djelovanja Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” i samo po sebi bilo je čin s posebnom historijskom vrijednošću. Bio je to put bosanskomuslimanskog – bošnjačkog preporoda uopće.

Bošnjačka zajednice kulture “Preporod” temeljna je i najstarija organizacija kulture Bošnjaka, a izvorno je osnovana još 1903. godine, tad pod imenom društva “Gajret”, sa Safvet-begom Bašagićem kao jednim od njegovih pokretača i prvim predsjednikom. Kao takav, “Preporod” je desetljećima imao suštinsku ulogu bošnjačke kulturne matice, odnosno istu ulogu kao druge, srodne organizacije kulture kod drugih južnoslavenskih ili evropskih naroda, poput npr., prije svega, Matice hrvatske kod Hrvata ili Matice srpske kod Srba, a onda i poput Hrvatskog kulturnog društva “Napredak”, Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” te Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” kao temeljnih i najstarijih organizacija kulture Hrvata, Srba i Jevreja u Bosni i Hercegovini. Zato su zabranom rada i djelovanja “Preporoda” 1949. godine Bošnjaci izgubili svoju stožernu organizaciju kulture, a to će reći organizaciju koja je kroz kulturu, kao okosnicu identiteta svakog naroda, profilirala, afirmirala i razvijala identitet Bošnjaka i tako ih iznutra, suštinski, oblikovala kao narod, baš onako kako je to slučaj i s organizacijama iste vrste kod drugih naroda. Pritom, “Preporod” je kod Bošnjaka bio jedinstven, tj. praktično jedina takva njihova kulturna organizacija, pa prestanak njegova rada i djelovanja nisu mogle zamijeniti neke druge organizacije, kako je to bio slučaj s Maticom hrvatskom i Maticom srpskom, koje neće biti zabranjene, te će tako na sebe suštinski preuzeti i uloge “Napretka” i “Prosvjete”, čiji su rad i djelovanje također zabranjeni 1949. godine.

Naroda, pogotovo samosvjesnog, nema bez njegovih institucija, naročito bez institucija njegove kulture i identiteta, pa su zabranom rada i djelovanja “Preporoda” 1949. godine Bošnjaci u konačnici izgubili i glavni pokretač razvoja svoje kulture, odnosno svojeg identiteta u kulturi i kroz kulturu, a zapravo izgubili su jednu od suštinskih osnova za razvoj sebe kao naroda. Upravo ovo bila je ključna uloga “Preporoda” od samih njegovih početaka pod imenom društva “Gajret”, koji je 1903. godine i osnovan da služi kulturnom i narodnom razvoju Bošnjaka. “Gajret” je to činio brojnim svojim kulturnim projektima i programima, a posebno preko prosvjetno-obrazovnog rada, i to u uvjetima kad su se, još uvijek traumatizirani historijski prekretnom austrougarskom okupacijom Bosne 1878. godine, Bošnjaci i dalje teško snalazili s “novim vremenom” i njegovim izazovima i nostalgično tugovali za “starim vaktom”, najčešće izolirajući se od tekućeg života i njegovih potreba ili tražeći “selamet” u “muhadžirluku” izvan svoje domovine, u ostacima sad već dalekog Osmanskog carstva. Umjesto pogubne izolacije i jednako pogubnog napuštanja domovine, “Gajret” Bošnjacima nudi stvarni spas na način prihvatanja “novog vremena” kao neizbježnosti, ali bez odricanja i gubljenja vlastitog identiteta, i to sve u kulturi i kroz kulturu, pri čemu “Gajret” posebno fokusira moderno obrazovanje kao tadašnje ključno evropsko “sredstvo moći”, što postaje i osnovna sadržina njegova rada. Upravo s ovim ciljem osnivaju se desetine “Gajretovih” podružnica širom Bosne i Hercegovine, a nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, i šire, gdje god su živjeli Bošnjaci ili gdje god su imali potrebu za vlastitim kulturnim organiziranjem i potpomaganjem. Tako nastaju i “Gajretovi” internati, čitaonice i drugi oblici kulturnog rada u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banjoj Luci, Zenici, Bihaću, Foči, Livnu, Duvnu, Trebinju…, u Pljevljima ili Skoplju…, u gradovima, gradićima i selima, gdje god je to bilo potrebno, sve do Beograda kao jugoslavenske prijestolnice, gdje djeluje “Beogradski Gajret Osman Đikić” sa svojim đačkim i studentskim domom… “Gajret” stipendira stotine i stotine bošnjačkih učenika i studenata, šalje ih na školovanje i na Zapad, u Beč i dalje, i na Istok, u Kairo ili gdje god je bilo znanje koje su tražili, a pod “Gajretovim” imenom i pokroviteljstvom objavljuju se časopisi i knjige, organiziraju razne svečanosti, pozorišne predstave i balovi, razvija se kulturni život u svim oblicima i tako izgrađuje narod u skladu s potrebama historijskog trenutka. Opravdavajući značenje svojeg imena, sve ovo “Gajret” radi u nekim od najtežih trenutaka u historiji Bošnjaka, kad je Bošnjacima u potpunosti zanijekano i njihovo vlastito ime, kad se osiromašuju kroz različite “reforme” i druge otimačine i kad ovaj narod uopće prolazi kroz neka od najtežih iskušenja u njegovoj društvenoj i političkoj povijesti. I sve to “gajretovci” rade zajednički, vlastitim ulaganjem i davanjem za opće dobro, pri čemu “Gajret” funkcionira prvenstveno na način “vakufa u kulturi” u smislu ideje na kojoj počiva njegova snaga, s tim što “Gajret” vodi i svoje privredne djelatnosti kojima finansira svoj rad, pa tako npr. osniva i svoju banku da bi njezinom zaradom i dodatno pomogao svoje kulturne aktivnosti…

S obzirom na to da se u tragičnim procesima političko-ideološke prisile i pokušaja “nacionaliziranja muslimana” na srpsku ili hrvatsku stranu “Gajret” u međuvremenu formalno priklonio srpskoj opciji, 1924. godine osniva se “Narodna uzdanica”, koja će u suštini također formalno biti prohrvatski orijentirana i u tom smislu neka vrsta protuteže “Gajretu”, ali će suštinski biti angažirana na istom poslu kao “Gajret” – na kulturnom razvoju bošnjačkog naroda i na njegovu boljitku kroz kulturu, na što, također, nimalo slučajno upućuje i njezino ime. I “Narodna uzdanica” osniva internate i čitaonice, stipendira bošnjačke učenike i studente i šalje ih “na škole”, odnosno pokreće i sve druge u ovom vremenu aktuelne oblike kulturnog rada među Bošnjacima, te tako ova dva društva na prvi pogled paralelno, a zapravo suštinski zajednički stvaraju bošnjačku intelektualnu i kulturnu elitu koja je Bošnjacima bila nužna za njihov daljnji razvoj kao naroda, ali i za njihov povijesni opstanak u datim okolnostima. I tako sve to teče do 1945. godine, kad se, napokon, “Gajret” i “Narodna uzdanica” ujedinjuju u “Preporod” kao jedinstvenu kulturnu organizaciju Muslimana, bez ranijih vještačkih podjela i neprirodnih “opredjeljivanja”.

Tu novu, ujedinjenu snagu “Preporoda”, snagu unutar sebe zaokružene i cjelovito kapacitirane temeljne organizacije kulture Bošnjaka, prekinut će, međutim, 1949. godine zabrana njegova rada i djelovanja, što je istovremeno zadesilo i “Napredak”, “Prosvjetu” i “La Benevolenciju”, iako s različitim posljedicama po narode čiju su kulturu artikulirale ove organizacije. Pod pritiskom onovremenih političkih i ideoloških prilika, na zabranu su pristali i članovi  Glavnog odbora Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, a jedan od njih, koji je u to vrijeme i visoki partijski i državni funkcioner, takvu odluku pravdat će, između ostalog, i stavom da je za razvoj jugoslavenskog socijalističkog društva to nužno, odnosno da je “razvoj naše stvarnosti doveo do toga da je jedna forma kulturnog rada kroz ovakva društva kakva su bila Prosvjeta, Preporod i Napredak – prerasla u jednu višu formu”, pri čemu je to “prerastanje u jednu višu formu” značilo upravo zabranu i ukidanje ovih organizacija kulture. Progres kroz nestanak – bila je, dakle, za ono vrijeme uobičajena floskula o prevazilaženju “starih formi” radi tobožnjeg društvenog “razvoja”. Pa ipak, isti ovaj član Glavnog odbora Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, a koji je ranije i sam bio “Preporodov” štićenik, priznaje “da su u svom radu ova društva dosta dala […] i kad neko bude pisao istoriju naše kulturno-prosvjetne djelatnosti, neće moći preći preko uspjeha Preporoda, Prosvjete i Napretka”.

“Preporod” je, dakle, bio i ostao stvarna vrijednost, čak i za one koji su zabranili i ukinuli njegov rad pod silom političkih i ideoloških diktata jednog rigidnog režima. Zato, zabranom rada “Preporoda” nije nužno prestalo i njegovo djelovanje, barem ne u suštinskom smislu. Jer, ne samo nepobitne trajne kulturne vrijednosti koje su iza sebe ostavili “Gajret” i “Narodna uzdanica” kao pravni prethodnici “Preporoda”, već i stotine i stotine dobrotvora i aktivista, a posebno štićenika “Preporoda” kao cjeline, odnosno mnoštvo onih koji su bili stipendisti ili su se odškolovali u đačkim i studentskim domovima “Gajreta” i “Narodne uzdanice”, svi oni (pa makar kasnije bili i visoki jugoslavenski socijalistički funkcioneri ili drugi uglednici, a takvih nije bilo malo!) nastavili su na ovaj ili onaj način, svjesno ili nesvjesno, “Preporodovu” ideju – ideju kulture i boljitka jednog naroda te cijelog društva kroz kulturu, uključujući i otvorenost i saradnju s drugima na temeljima bosanske paradigme interkulturalnosti. To je ideja “Preporoda” koju ni zabrana rada i djelovanja nije mogla uništiti, ideja koja je, nakon više od četiri desetljeća zabrane, napokon obnovljena 5. oktobra 1990. godine, a koju će na Obnoviteljskoj skupštini prvi predsjednik obnovljenog “Preporoda” prof. dr. Muhsin Rizvić (1990–1993) najaviti sljedećim riječima, s punom sviješću o historijskom karakteru ovog trenutka i suštinskoj važnosti “Preporoda” za narod i cjelinu društva:

Mi danas prisustvujemo jednom značajnom, historijskom trenutku naše kulturne renesanse. Sudjelujemo u činu oživljavanja društva “Preporod” kao matice okupljanja, ne samo Bosanskih Muslimana nego i naših sunarodnika u drugim krajevima Jugoslavije te iseljenika sa sve četiri strane svijeta. Postavljamo osnove integracije naših stvaralačkih snaga na plemenitom poslu njegovanja, razvijanja i proučavanja naše kulture i povijesti, nauke i umjetnosti. I sve to u ravnopravnom i plodotvornom odnosu sa kulturama i znanstvenim dostignućima drugih naroda i civilizacija.

Od tada, od ovih riječi kojima započinje obnavljanje rada i djelovanja “Preporoda”, zahvaljujući brojnim “preporodovcima” širom Bosne i Hercegovine te još šire, a koje su nakon Rizvića kao predsjednici “Preporoda” predvodili prof. dr. Enes Duraković (1993–1994), prof. dr. Munib Maglajlić (1994–2001), prof. dr. Šaćir Filandra (2001–2010) i prof. dr. Senadin Lavić (2010–2019), ideja “Preporoda” na nov i drugačiji način, primjereno savremenosti, živi svoj novi život već cijelih 30 godina, uvevši “Preporod” u njegovo drugo stoljeće.

Nakon obnove rada, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” nastavila je svoju ulogu matične i temeljne organizacije kulture Bošnjaka te, uz Direkciju u Sarajevu, djeluje putem više od 60 podružnica u Bosni i Hercegovini, domovinskim zemljama i dijaspori, s više hiljada svojih članova i aktivista. Uz nepregledno mnoštvo pojedinačnih kulturnih programa i aktivnosti, sve ovo vrijeme “Preporod” realizira brojne projekte od fundamentalne važnosti za Bošnjake kao narod i Bosnu i Hercegovinu kao državu, među kojima su i kapitalni kulturno-naučni projekti poput npr. edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, koja se objavljuje od 1995. godine kao najveći izdavački projekt u Bosni i Hercegovini, odnosno poput prvog Pravopisa bosanskoga jezika iz 1996. godine, kojim se i zvanično vraća bosanski naziv jezika i započinje njegova savremena standardizacija, ili poput Historije Bošnjaka iz 1997. godine, kao prvog cjelovitog opisa povijesti Bošnjaka. Ovi projekti temelji su savremenog kulturnog identiteta Bošnjaka kao naroda, a njima se kasnije pridružuju i mnogi drugi, među kojima su u procesu izrade i novi Bosanski pravopis, Enciklopedija Bošnjaka kao prva vlastita enciklopedija bošnjačkog naroda te sveobuhvatni digitalni repozitorij Bošnjačka kuća znanja, a koji se, kao i drugi kulturno-naučni projekti, realiziraju u Institutu za bošnjačke studije, koji kao “Preporodova” naučna organizacijska jedinca kontinuirano djeluje od 1991. godine. “Preporod”, dakle, ne samo da i dalje živi već se i kontinuirano razvija, sve to uprkos brojnim problemima i izazovima s kojima se i danas, 117 godina, nakon svojeg osnivanja i dalje suočava.

Pa ipak, bez obzira na to što je bila u povijesti i što jeste danas, bez obzira na sva svoja i povijesna i savremena postignuća u radu, bez obzira na sav svoj i povijesni i savremeni doprinos društvu, Bošnjacima kao narodu i Bosni i Hercegovini kao državi, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” i dalje čeka adekvatan društveni odgovor na sve to što je bila i što jeste. Između svega ostalog, “Preporod” još uvijek nema ni svoj odgovarajući društveni status ni odgovarajući način finansiranja svojeg rada i djelovanja, a njegova brojna imovina širom Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije i dalje je uzurpirana, već više od 70 godina, tj. praktično jednako kao i 1949. godine, kad je nasilno otuđena. Dok ispraća još jednu važnu svoju godišnjicu, “Preporod” se i dalje nada da će barem neka od ovih pitanja napokon biti riješena u dogledno vrijeme.

Izraženi stavovi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno stavove Instituta za bošnjačke studije – BZK “Preporod”.